Ovaj put vam donosimo zanimljivu priču o momku koji je svoju životu priču počeo u Tuzli, nastavio je u Minhenu, pa u Živinicama i danas je realizuje u Sarajevu. Pretpostavljamo da ste čuli za Rasima Ibrahimagića, aktivnu mladu osobu, koja je svoj aktivistički potencijal prvo koristio u Asocijaciji studenata Pravnog fakulteta, gdje je u dva navrata bio predsjednik Asocijacije, te je studente svog fakulteta predstavljao i u organima Unije studenata UNTZ. Rasim je danas prepoznatljiv po radu u organizaciji YIHR, a u nastavku ovog teksta možete pročitati razgovor s uspješnim momkom vraća nadu da se ličnim angažmanom mogu ispravljati i kolektivne, sistemske, greške.

Pa da počnemo.

Studentska udruženja pravnih fakulteta regiona su najaktivnija i slobodno možemo reći, da su i jedni  od najkvalitetnijih predstavnika studentske populacije uopće, pa smo Rasima zamolili da nam na početku ispriča svoj početak angažmana u Asocijaciji studenata Pravnog fakulteta UNTZ.

Rasim: Asocijacija studenata Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli osnovana je 2009. godine, pa s obzirom da sam i prije osnivanja Asocijacije bio aktivan kada su u pitanju studentska prava, već sam 2010. godine postao Predsjednik Asocijacije, tako da je moj angažman u Asocijaciji bio neki prirodan slijed događaja u tom periodu. Na samom početku je bilo najviše posla, sređivanja dokumentacije, jačanje organa i tijela Asocijacije, njihovo postavljanje na pravo mjesto, ali najvažnije od svega je pozicioniranje same Asocijacije u odnosu na menadžment fakulteta i Uniju studenata Univerziteta u Tuzli. Kada nemate zakon koji uređuje određenu oblasti, kao što je u ovom slučaju studentsko organizovanje u Tuzlanskom kantonu, teško je skrenuti pažnju glavnih aktera u vašem okruženju na vas i prikazati upravo svoju organizaciju kao onu koja ima legitimitet i kojoj treba dati značaj kada su u pitanju određeni procesi od značaja. U ovome smo uspjeli najviše zahvaljujući upornošću cjelokupnog tima studenata i studentica koji su bili spremni izdvojiti dio svog vremena i posvetiti ga Asocijaciji, ali i tadašnjoj generaciji studenata koji su tom timu dali legitimitet.

Lični angažman i strast s kojom se obavlja neki posao su garancija da će posao biti izvršen na dobar ili na loš način, a interesovalo nas je i šta je za našeg sugovornika predstavljao ovaj angažman u organima Unije studenata i  gdje je pronalazio motiv da se aktivira i da pored studentskih obaveza na svoja „pleća“ postavi još jednu obavezu.

Rasim: U dva navrata sam bio Predsjednik Asocijacije, te sam studente svog fakulteta predstavljao i u organima Unije studenata Univerziteta u Tuzli kao krovnog studentskog tijela na Univerzitetu. Izdvojio bih mjesto člana Upravnog odbora Unije studenata, te Sekretara Unije studenata. Kao vrhunac mog studentskog aktivističkog angažmana mogu navesti da sam bio član Naučno-nastavnog vijeća Pravnog fakulteta i član Senata Univerziteta u Tuzli, kao predstavnik studenata prvog ciklusa studija.Kada predstavljate studente na svom fakultetu onda se svi problemi rješavaju neposredno. Svi su na jednom mjestu, studenti, saradnici, nastavnici, menadžment. Tada i sami studenti vide kako dođe do rješavanja nekog problema ili unapređenja stanja po određenom pitanju, ali se i sami mogu uvjeriti kada nešto nije moguće uraditi. Vrlo jednostavno je ocijeniti vaše zalaganje i rad. Međutim, kada predstavljate studente u organima Unije studenata onda se problemi tog nivoa rješavaju na drugim mjestima i studenti najčešće ne vide vaše zalaganje, niti zidove u koje udarate kada pokušavate doći do nekog ko je nadležan ili kada tražite izmjenu nekih propisa. Kada postignete nešto od značaja za studente oni to smatraju podrazumijevanim, a kada ne postignete onda postanete isključivi krivac poraza. Zbog toga sam se u svakom angažmanu nastojao voditi principima koji će pomoći kako samom procesu tako i sagledavanju rezultata tog angažmana, poput inkluzivnosti, transparentnosti i sl.

Kao što smo već napomenuli u uvodnim riječima ovog razgovora, Rasim je jedan period svog života proveo u Živinicama, a ni tamo nije bio samo nijemi posmatrač društvenih zbivanja.

Rasim: Kada je u pitanju omladinski aktivizam u Živinicama, teme na kojima sam bio angažovan su bile zaista raznovrsne. To je uključivalo organizovanje različitih kulturnih događaja, promociji ekologije i zaštiti zdrave životne sredine, ali je bilo i “ozbiljnijih” tema poput učešća u kampanjama koje su pozivale mlade da izađu na izbore, da se slobodno (ne)izjasne o svojoj pripadnosti na popisu stanovništva itd. U to vrijeme smo osnovali prvo omladinsko udruženje u Živinicama – Udruženje mladih Plamen nade, te smo skoro sve aktivnosti provodili pod tim okriljem i najviše sarađivali s Omladinskim pokretom Revolt iz Tuzle. Od aktivnosti bih izdvojio kampanju “Hajmo u kino!” koja je rezultirala otvaranjem prvog 3D kina na području Tuzlanskog kantona u to vrijeme, čak i prije Tuzle, ali i javnu tribinu s kandidatima za načelnika opštine 2012. godine koju smo organizovali s Revoltom u okviru kampanje “Il’ si svoj ili samo broj”. To je bilo prvi put da se kandidati za načelnike u Živinicama javno suoče pred mladim ljudima i njihovim pitanjima.

A onda… Onda je došla priča o ljudskim pravima i YIHR-u.

Rasim: Kada je u pitanju rad u Inicijativi, tri su ključne teme na kojima radimo, a to su suočavanje s prošlošću, izgradnja građanskog/demokratskog društva i regionalna saradnja. Smatram da je suočavanje s prošlošću i koncept tranzicijske pravde ono što je neophodno našem društvu, naročito mladima, jer bez suočavanja s prošlošću nema “izgradnje mira” i stabilne budućnosti. Zbog toga kroz Inicijativu organizujemo različite edukativne programe za mlade ljude kako bi se upoznali s konceptima tranzicijske pravde i naučili nešto o/iz prošlosti. Kada je u pitanju izgradnja građanskog i demokratskog društva i rad s mladima na ovom polju, ključno je krenuti od samog upoznavanja s pravima. Da li se možemo slobodno okupiti i protestovati javno, imamo li pravo znati informacije od javnog značaja i kako da dođemo do njih, u kojem slučaju smo diskriminisani, a u kojem nam je prekršeno neko pravo, kome da se obratimo i šta sami možemo uraditi ako smo diskriminisani itd. Ovo su stvari koje mladi ljudi ne znaju, a bez toga nema izgradnje demokratskog društva. S obzirom na geografske i historijske specifičnosti Bosne i Hercegovine, sve ono što radimo u vezi suočavanja s prošlošću i izgradnje demokratskog društva ima smisao samo ako se situacija posmatra u regionalnom kontekstu. S tim u vezi je regionalni karakter Inicijative ono što svemu što radimo daje dodatnu vrijednost i upotpunjava smisao. Naime, suočavanje s prošlošću u BiH ne može biti izolovano i bez regionalnog konteksta. Takođe, kada govorimo o izgradnji demokratskog društva, moramo biti svjesni da ono što se dešava u zemljama regije ima itekako posljedice i u BiH. Upravo zbog ovoga Inicijativa ulaže mnogo u regionalni program, što uključuje regionalne i bilateralne programe razmjene za mlade ljude specifično dizajnirane da potaknu saradnju mladih u regiji na različitim poljima, ali s posebnim fokusom na suočavanje s prošlošću.

Pa smo ponovo iskoristili priliku da sugovornika pitamo o njegovom stavu prema ovoj vrsti Inicijative i  borbi za ljudska prava.

Rasim: Inicijativu mladih za ljudska prava u BiH poznajem još iz studentskih dana, kada sam 2011. godine učestvovao u jednom edukativnom programu iz oblasti antidiskriminacije. Inicijativa me je privukla zato što sam vidio da mladi ljude organizuju programe za mlade i zato što daju priliku svima da pokažu inicijativu i naprave neku promjenu u svojoj zajednici. Ubrzo sam se priključio kao aktivista, učestvujući ili sam organizujući ulične akcije kako bih skrenuo pažnju javnosti i zajednice na različite probleme i nudio rješenja. Počeo sam učestvovati i na programima razmjene, te na programima suočavanja s prošlošću koji su kod mene probudili veliko interesovanje i dali najveći doprinos da se formiram kao ličnost kakva danas jesam. Malo po malo, dobijao sam priliku da pomažem u implementaciji projekata, da sam predložim projekte, da ih sam koordinišem i na kraju da počnem raditi u Inicijativi.

A Rasim na svemu tome nije stao, nego se aktivirao i u Sarajevskom otvorenom centru.

Rasim: Sarajevski otvoreni centar (SOC) je sigurno najpoznatija organizacija u BiH koja radi na LGBTI pitanjima. Osim LGBTI programa, SOC kroz različite druge programe umnogome doprinosi rješavanju problema i unapređenju stanja iz oblasti rodne ravnopravnosti, ženskih ljudskih prava, diskriminacije i dr. Između ostalog, SOC je jedna od koordinirajućih organizacija neformalne koalicije organizacija “Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH”. Ova koalicija od 40 organizacija civilnog društva, osnovana 2013. godine, doprinosi praćenju reformi i nadgleda primjenu politika, prava i standarda Evropske unije, fokusirajući se na pitanja demokratizacije, vladavine prava, te ljudskih i manjinskih prava. Imao sam priliku da zajedno s programskom koordinatoricom pola godine radim na programu koordinacije ove koalicije kao volonter u SOC-u. Kada se odlučite volontirati negdje, sjajno je biti u prilici da to radite u organizaciji gdje ćete steći iskustvo organizacije konferencija na kojima su učesnici i učesnice visoko profilirani ličnosti u svojoj profesiji, gdje učestvujete u izradi alternativnih izvještaja koje čitaju i smatraju relevantnim u različitim međunarodnim i evropskim institucijama, ali i gdje vas smatraju članom tima i pružaju svaki vid podrške u vašem daljem usavršavanju. Zahvalan sam SOC-u na toj prilici, kao i, vjerujem, ostali mnogobrojni volonteri i volonterke koji su tokom svih godina postojanja prošli kroz SOC.

I za kraj smo Rasima morali pitati o poruci za mlade, jer je on pozitivan primjer osobe koja je iskoristila resurse koju joj daje zajednica, pa je s tim resursima popravljao stanje u lokalnim i regionalnim zajednicama.

Rasim: Ovo je uvijek najteže pitanje, jer zapravo smatram da ne postoji univerzalna poruka za mlade, naročito ne u Bosni i Hercegovini. Sve je uvjetovano različitim okolnostima u kojima se osoba nalazi, a koliko god mislili da su svi mladi u BiH u katastrofalnom položaju, ipak moramo biti svjesni da postoje različiti slojevi manje ili više privilegovanih ili marginalizovanih mladih ljudi. Okolnosti mogu biti različite, lokalna zajednica u kojoj živite ili iz koje dolazite, određeni vid socijalnog statusa, materijalni položaj, pristup obrazovanju itd. Uzimajući u obzir opšte stanje u našem društvu i državi, vjerujem da je u ovom vremenu za mlade ljude koji su u godinama kada se formiraju kao ličnosti važno prepoznati prilike, koliko god one bile rijetke. Prilike se koriste tako što ulažemo u sebe znanjem, vještinama, iskustvima, a ne pohvalama, certifikatima i titulama, jer vjerujem da će na kraju dana biti važno ono što smo uradili, a ne ono što možemo dokazati da znamo uraditi. A kada iskoristimo neku priliku, sjetimo se odakle smo krenuli i trudimo se da budemo oni koji će što više takvih prilika pružati drugima koji su tek na početku svog puta.

 

Rasimu se zahvaljujemo, a vas pitamo da li vjerujete da među nama ima uspješnih mladih ljudi i da u ovoj državi nije sve za negativnih rubrika?

Kakav god vaš odgovor bio, otiđite na službenu stranicu Vijeća mladih Federacije Bosne i Hercegovine i pročitajte brojne pozitivne priče mladih osoba, pa nam onda dajte odgovor na postavljeno pitanje.

Razgovor vodila: Senaida Sarajlić